Najljepši pozdrav…
Znate onaj osjećaj kada ljudi misle samo na sebe i svoju guzicu?
Prva stvar- Meni izgleda tako kada tjeram starce da mi dopuste da stavim pirs. Čini mi se da oni uopće mene ne doživljavaju ozbiljnom i da jednostavno ne žele shvatiti da u tome nema apsolutno niš loše, a još uz to ja bi bila presretna. Ali ne oni čvrsto drže do toga da je to loše, a prije svega da 'uništava' osobnost, tj. da narušuje izgled. Baš kao da ću se promijeniti nakon što stavim pirs. Da sigurna sam da će neke babe reći gle ovu ili tako nešto, ali mene one ne zanimaju. Tj. ne zanima me što će ljudi reći. Samo znam da je to želim. Vjerojatno će mi s vremenom dosaditi, ali onda ga skinem, a ta rupa koja ostane neće se vidit iz aviona.
Druga stvar- Neki ljudi iz mojeg razreda misle samo na sebe. Jedna cura je totalno zaljubljena u sebe, zajedljiva… ma neman namjeru je vrijeđat makar ona dobro zna što ja mislim o njoj, što drugi misle o njoj. I obično nemam volje nikad za tračanjem ljudi. Mislim iznošenje samo osnovnih tračeva, a ne uz pomoć mašte kako neke cure znaju i umiju. – Od muhe napraviti slona. Da, cilj ovog djela je da kažem da mrzim kad ljudi misle samo na sebe.
I onda malo za razbribrigu- (pošto sam dobre volje, i stvarno se dobro osjećam.) Obožavam horoskop. Iako obično po novinama pišu se samo više- manje sranja meni jednostavno dan završi da pročitam najmanje 2-3 horoskopa. Možda podsvjesno ne vjerujem u to, ali bude zanimljivo. Hehe. A znate ono kad pogledaš na sat pa vidiš 13:13 – e to su čiste gluposti i sve te sućuruge. Sudbina+ rugati (se). Ja vjerujem u sudbinu- vjerujem da svakog čeka nešto što mu je negdje zapisano i prije ili kasnije sudbina će pokucati na vrata. Zato se ja ne ustručavam isprobavati neke nove stvari jer ako imam za umrijeti rano… to mogu i kod kuće- lijepo lagano se spotaknem i slomim vrat. I pa'pa'.
I jednostavno ne mogu bez glazbe i plesa… Ali o tome nekog drugog puta…
Lijep pozdrav…
Dan za danom...
Iznevjerena srećom. Život je definitivno kompliciran. Neću reći da sam se dvoumila oko toga nego sad definitivno to jako dobro znam. Kada misliš da se konačno sve sredilo da oko tebe. Kada misliš da nesreće se događaju negdje daleko. E tad te pogodi ono što si najmanje tad očekivao. Svijest da je moguće da jednu osobu više nikada nećeš vidjeti- baš kao prije sve dosadne face, a sada se raduješ tom jedinom jednom smiješku! Opaka sudbina, a?
Molim se za tebe.
Čudno je to da kad se najviše osjećam iznevjerena životom i svime obraćam Bogu. Čudno je to. Inače prezirem vjeronauk, a htjela bi na etiku. Ja to smatram dvoličnošću, baš kao i to što pred drugima se pretvaram da je sve u redu sa mnom. Više od svega mrzim dvoličnost. Gotovo pa najgora osobina na ovoj planeti.
Jedino što me spašava u ovakvim situacijama jest glazba. Tužna, sretna danas mi gotovo pa sve odgovara. Jebiga, uz sve što se dogodilo danas se osjećam sretno. Ne mogu prekriti taj vrckasti smiješak.
Potresena sudbinom jedne cure dajem vam na razmišljanje da vam srce može prestati kucati upravo sada. I ne zaboravite svaki dan ljudima reći koliko ih volite i koliko vam znače. Ja možda i više neću imati prilike za to…
Lijep pozdrav…
Turn around°°
Opsjednuta količinom kalorija, količinom svega što unosim u sebe. Ništa ne jedem gotovo ništa. U posljednje vrijeme osjećam vrtoglavice. Da i to jake. Više puta na dan povraćam, svu hranu ili većinu. Iako jedem i manje nego što trebam. Iskreno inspirirana sam sa mršavošću. Mršavo, mršavo, mršavo. Jednostavno samo mi nemojte govoriti da to nije zdravo i tralalala. Znam ja to dobro, ali kad sam prvi puta eksperimentirala nakon toga ne mogu prestat. Navukla sam se na to, kao na nekakvu drogu. A inače masa mi odgovara uz visinu, dakle nemam prekomjernu težinu. Smetaju mi pojedina područja na mome tijelu. I da… tjelesna aktivnost je prisutna zato jer treniram određeni sport, i nije mi teško na dan vježbati barem sat vremena. Ma poanta svega toga je u tome da to mene polako izjeda. Tj. grozan osjećaj pola sata nakon što sam se odvojila od školjke. Grozan osjećaj općenito.
Inače sve to ima veze sa mojim psihičkim stanjem. Jadna sam, sama bez prave ljubavi. Doista žalim za tim. Da znam izbirljiva sam, i neću samo briju. Želim nešto više. Svaki put krivi korak, valjda će biti bolje.
Možda će se kroz sve moje postove osjećati pesimizam, ali daleko sam ja od toga. Optimistično sam ja dijete. Možda zato jer svi moji postovi nastaju baš kad sam loše volje. A kad sam dobre onda nemam ni volje za pisat post zato jer mi ovaj blog služi kao saveznik u samoći i ljutnji. A da priznam nekom da povraćam i sve to, čini mi se da bi sutradan cijeli grad znao, a to doista ne želim. Ne želim ni sažaljenje. Ma ništa ne želim od nikog. Oduvijek mi je odgovarala ta neka samostalnost, jednostavnost i samozatajnost. Ono što treba da ljudi znaju- to i znaju, ali ono ostalo tiče se samo mene. S vremenom, da kad puknem, vjerojatno ću se nekom otvoriti. A do tad neka mi je sa srećom.
* Možda mislite da sam jadna, tužna, usamljena iskompleksirana, ali okrenite se oko sebe. O čem ja pričam- o stvarnosti, sigurna sam da na ima još. OKRENITE SE OKO SEBE!
- nešto što me najviše potreslo ja scena iz Tree Hilla kad onaj dečko sam sebe ubija u školi to je nešto tako užasno. Sjetim se i sebe da sa ponekim osobama u razredu- da razredu, duže vremena nisam pričala onako pošteno. A što čovjeku znači dobar dan, čao, pozdrav ili nešto slično. Ponekad se posramim svojih postupaka. Da djeca u Africi gladna, a ja odbijam hranu. Ima puno ljudi nepismenih, a ja se ne mogu potruditi samo malo više u školi. Toliko ljudi nema ni upola što ja imam, a ja se žalim i za to. Neko želi novu odjeću, a ja u ormaru imam majice koje jako dugo nisam nosila. Da volim shopping, trošim sve što nađem. Kupujem bez veze.
Lijep pozdrav…
Topli žućkasti sjaj sunca°°
Danas- predivan dan. Paše mi ovo sunčano vrijeme. Topli žućkasti sjaj sunca što obasjava moje lice. Proljeće definitivno udarilo mi u glavu- kako se kaže.
Uspjela sam se posvađati sa svim ukućanima što meni nije preteško s obzirom na to da nemam gotovo nikakav odnos sa njima. Čini mi se da starci ne bi ni primijetili da se sa mnom nešto dešava. Tj. ne primjećuju. Nitko od njih ne može prodrijeti u potpunosti u mene- onako kad znaš kad je nekom teško, kad je dovoljan samo pogled da shvatiš neke stvari. Činjenice jesu da takva osoba u mom životu i ne postoji. Prijateljstvo dovoljno jako da nekom mogu reći baš sve, a da sam sigurna i potpuno pouzdana. Nema toga… nisam sigurna ni da ću ikad naći nešto takvo. Ma svaka čast par frendica koje volim puno, puno i s vremenom učvrstiti ćemo naš odnos. Ma znate o čemu pričam? Kladim se da ste svi okusili slatku izdaju?
Da oko čega sam se svađala? Moje neodgovorno ponašanje dovodi do situacije kada staroj moram reći za jedinicu iz nekog predmeta. E pa… i ovo je jedna od prepirka na račun škole. Jedna od onih u nizu. Dobro znam da nisam toliko odgovorna i da se ne trudim koliko bi trebala. Da ipak gimnazija i nije škola za mene? Kad bi se potrudila sve bi se to riješilo, stručno- obećajem od slijedeće školske godine. Znam da mogu to, ali da ja to želim u to baš i nisam pretjerano sigurna.
Osjećaj da je neko tako blizu, a da nikada nećete biti pored njega? Izjeda, želim promjenu želim se ponovo zaljubiti. Ovog puta neka bude obostrano. Klinac! Krivi ljudi ili samo stjecaj okolnosti? To će vjerojatno pokazati vrijeme, ali ja više nisam sposobna čekati. A fakat trebam neku podršku, mušku podršku. Topli zagrljaj i šaputanje.
I ovo je jedan od onih dana koji završavaju povraćanjem iznad predivne školjke. A jebiga… Navukla sam se na to, svjesna da mi to ne treba… ustrajna sam i dalje. Vidjet ćemo dokle sve to mogu držati u sebi!
Lijep pozdrav…
O daaa... damn-->Prvi post!
Ovo je samo jedan od mojih početaka, ali ovaj je potpuno drugačiji. Ovog puta počinjem iznova, kao potpuno nepoznata osoba i ne želim da me ljudi prepoznavaju. Dosadilo mi je sve to komentiranje ljudi sa strane i njhovo prosuđivanje. Par komentara mi je diglo živac i onda je sve to puklo. Želim pisati o svemu bez sakrivanja pojedinosti, stvarni život °Jebeni život. Možda nekom otvorim oči, možda vi meni... i svi zajedno otkrijemo neku novu dimenziju ovog svijeta. Moj/Vaš unutarnji mir. Možda će ovo biti jedino stvarno mjesto koje ću ja proživljavati. Inače živim u svojem svijetu, zaglavljena unutra...
Već naučena na osmjeh, dala sam si oduška i prekrivam već duže neke probleme. Čini mi se da će tako i ostati. Sve u svemu ovo mi se čini idealno mjesto za to. O svemu tome u slijedećim postovima, a ovaj je samo onaj 'prvi post' ili 'velkam post'.
Re examine- ponovno propitivanje, ispitivanje svijedoka. Zašto baš takvo ime bloga? Iskreno neznam ni sama. Ovo mi djeluje kao ponovno proživljavanje, ponovno ispisivanje riječi. Ma booo...
Escape from°°- nadimak kod komentiranja- bijeg od stvarnog života...
I možete mi se obraćati sa 'zalutala'- recimo...
Lijep pozdrav...
